„ovo je jako lijepa zemlja. planine, rijeke — pravi raj.“
čovjek za stolom pored mene to kaže, ne podižući pogled sa ukrštenica.
mi smo jedini gosti na terasi restorana hotela.
bosna teče odmah ispod. drveni točak pored rijeke,
inače korišten za okretanje ražnja, stoji nepomično.
na kraju mi usput kaže
da je upravo on preuredio bivši bunker wehrmachta u ovaj hotel,
nekih dva kilometra od izvora rijeke,
i da je osnovao turističku zajednicu bosne.
kažem mu da sam došao da fotografišem rijeku, pejzaž, ljude,
i pitam ga šta bi mi preporučio da vidim uzvodno uz rijeku.
pogleda preko vode. točak se ne pomjera.
zatim se nagne prema meni i kaže:
„ne bih tamo nikome ništa preporučio. ništa.“
dvojica dobitnika nobelove nagrade za književnost odmah padaju na pamet pri gledanju serije „lažno sjećanje“: ivo andrić, čiji roman „na drini ćuprija“ ostaje trajna meditacija o vremenu, sukobu i ljudskoj prirodi. njegov most, koji od 16. stoljeća premošćuje drinu, više je od kamene građevine — on je svjedok koji odolijeva prirodi, ratu i ljudskoj ambiciji, spomenik kontinuitetu postojanja usred prolaznosti vremena.
andrićev most ostaje, dok rijeka ispod njega teče — vizualna metafora vječnog nasuprot prolaznom. kv-ovo vizualno putovanje duž rijeke bosne, od sarajeva do save, oponaša taj kontrast. rijeka probija kroz prostore historijski podijeljene po vjerskim, etničkim i političkim linijama, a ipak ih spaja svojim tokom. u ovom činu posmatranja, kao što je to učinio siddhartha hermanna hessea, kv sluša tihe priče koje nosi voda. kamera bilježi prolazne trenutke bosanskog života — iznenadne, privremene vinjete koje se pojavljuju sa svakim okretajem i zavojem: znatiželjni konj, iskusni ratni veteran u pozi, tužna povorka vojnika sa ikonom cara lazara na vidovdan. svaka slika postaje fragment veće cjeline, razbijeno ogledalo bosne — njene priče povezane su stalnim kretanjem rijeke.
ipak, kv nije samo promatrač na obali. njegov rad zahtijeva uranjanje — doslovno i simbolično. uronjen u vodu, umjetnik snima plitki tok, igru svjetlosti i šljunka, fluidnu dinamiku prirode. ali što dublje ulazi, to mu se pogled više zamagljuje — ono ispod ostaje skriveno, zaklonjeno zamućenom površinom. tada površina postaje subjekt — reflektivna ploha koja nosi samo odsjaje svjetla i promjenjive oblike vode. ove slike, dio serije „lažno sjećanje“, govore o paradoksu percepcije: ono što je uhvaćeno u trenutku već je postalo sjećanje, istina koja nestaje u istom času kad se zatvara objektiv.
sam naslov „lažno sjećanje“ ukazuje na nestabilnost pamćenja i fluidnost istine. u ovoj seriji fotograf prikazuje kako su sjećanja podložna deformaciji. motivi se ponavljaju, iskrivljuju — element iz jedne fotografije pojačava se, izvrće, transformiše u drugoj. ta tehnika uznemirava gledatelja, poziva ga da preispita ono što vidi i pamti. istovremeno, kv-ove fotografije odaju počast klasicima — monetovim plastovima sijena, courbetovom realizmu — ali i preispituju samu ideju trajnosti u umjetnosti i sjećanju. bosna, zemlja gdje se historija stalno rekonstruiše, postaje plodno tlo za istraživanje kako se sjećanje može ne samo njegovati nego i fabrikovati, stvarajući narative o podjelama, identitetu i pripadnosti.
bob dylan, još jedan dobitnik nobelove nagrade, u pjesmi „watching the river flow“ bilježi tu napetost između toka i zastoja: „ova stara rijeka nastavlja da teče, / bez obzira šta se nađe na putu i kojim putem vjetar duva. / i dokle god teče, / samo ću sjediti ovdje / i gledati rijeku kako teče.“
za dylana, rijeka je vječna konstanta, simbol protoka vremena, sila ravnodušna prema ljudskom trudu i patnji. i andrić je u rijeci vidio simbol kontinuiteta, silu koja nadživljava ljudske sukobe. kv, sa svojom bosna serijom, taj simbol proširuje na područje percepcije i pamćenja. rijeka, uvijek promjenjiva, a ipak ista, postaje metaforička nit koja povezuje zemlju, ja i zajedničko ljudsko iskustvo.
rijeka bosna, svojim sporim, promišljenim tokom kroz pejzaž, idealna je za filozofsku refleksiju o vremenu i istini. u toj rijeci zrcali se duša bosne — njena burna prošlost, fragmentirana sadašnjost i neizvjesna budućnost. serija „lažno sjećanje“ to oslikava, nudeći meditaciju o prolaznosti iskustva i konstruktivnosti sjećanja. rijeka nije samo voda — ona je liminalni prostor, granica između prošlosti i sadašnjosti, između stvarnosti i iluzije.
serija nas poziva da promislimo o nemogućnosti hvatanja „objektivne“ stvarnosti, kao što ne možemo dva puta zakoračiti u istu rijeku. dok objektiv pokušava zamrznuti trenutak, on ujedno priznaje uzaludnost tog čina. rijeka teče dalje, ravnodušna prema pokušajima da je uhvatimo, kao i historija prema onima koji je žele oblikovati. možda bi trebalo pitati kv-a o kontradikciji u naslovu „lažno sjećanje“ — je li to kritika objektivnosti fotografije ili razmišljanje o neizbježnoj subjektivnosti ljudskog pogleda?
maks daks, maj 2023.
fotografirao sam skulpturu na svom prvom putovanju uz bosnu poslije rata, prije više od dvadeset godina. figura u prirodnoj veličini, s puškom u ruci, uzdiže se iz malog seoskog groblja kraj rijeke.
sliku sam napravio s ograde, nevoljan ući u groblje, zabrinut zbog mogućeg susreta s drugovima ili rođacima. neprijateljski teritorij.
tokom godina uvijek bih stao da napravim fotografiju, postepeno se približavajući, tražeći nove uglove, primjećujući promjene, detalje. jednostavna drvena klupa postavljena ispred groba podsjećala me na roditelje koji vjerovatno dolaze ovamo, oplakujući sina. iako je spomenik postao dio krajolika, nešto poznato, i dalje sam osjećao nelagodu, kao da bi neko mogao doći i ispitivati moju prisutnost ili namjere.
jednog zimskog dana, skulptura je izgledala promijenjeno, glava prekrivena snijegom, torzo omotan kao da nosi labudovo perje.
stajao sam ispred nje, prvi put fotografirajući u visini očiju, kada sam začuo automobil iza sebe. čovjek je prišao grobu, držeći u ruci tanke žute svijeće. prekinuo je tišinu komentirajući hladnoću. njegov brat vratio se iz švicarske neposredno pred rat, istekli su mu boravišni dokumenti, zatim je regrutiran. ovdje je ostao, stojeći na straži sjećanja koje odbija da izbriše.
jednog ljeta, vidio sam natpis „bosna“ pričvršćen za drvo uz rijeku, označavajući mjesto gdje se ljudi okupljaju navečer. odlučio sam vratiti se zimi, kad ogoljele grane učine da znak više dolazi do izražaja.
kad sam se vratio, drvo je bilo slomljeno. grana koja je držala znak bila je savijena, otkinuta i odbačena u polje.
dok sam postavljao kameru na stativ, iz grmlja je izašao čovjek i upitao lovim li zečeve. dušan mi je rekao da prodaje cvijeće na pijacama, objasnivši kako je ovaj dio rijeke tokom drugog svjetskog rata tekao crven od krvi — ljudi su prelazili vodu hodajući preko tijela, umjesto preko mostova.
možda sam zaista bio u lovu, s neočekivanim vodičima koji kopaju zečje rupe preda mnom.
pitam se kako bi se rijeka sama nazvala.
kad sam se zimi vratio na groblje svojih predaka, grobovi su bili prekriveni pokrivačima snijega. lagano se prepuštajući suncu, obrisi su im se omekšavali. oblici su se uzdizali i spuštali u snijegu, disali. vrijeme je mijenjalo težinu sjećanja.